„U pogledu tekstova koji su kao i tekst Ivanova evanđelja pripisani učeniku kojeg je Majstor ‘volio’, jer ga je našao u ‘ljubavi’ ništa nije napisano rukom tog učenika i ništa nije bilo napisano perom Autora te poruke evanđelja.
Tekstovi nazvani ‘Poslanicama’ učenika Ivana, svakako sadrže mnoge riječi velike mudrosti i zaista su svjedočanstvo ljudskog duha koji ‘živi u ljubavi’, ali te poslanice su napisane tek nakon što je ovdje razmatrani tekst bio prilagođen da služi novom kultu i njegov je autor bio vjernik tog kulta.
Takozvana knjiga ‘Otkrovenja’ ili ‘Apokalipse’ – djelo je umova različite vrijednosti i svjedoči o raznim vremenima. U njoj se nalaze tragovi ‘onih koji su zaista znali’, zajedno s misterioznim dijelovima koje je knjiga dobila od vjernika novog kulta, skupa s proširenjima i dodacima kasnijih revizora.
Pisac koji je sadržaju te knjige dao grandioznu poetsku formu, samo je koristio materijale u fragmentima koji su postojali puno prije njega, kao opisi mističnih vizija.
Ali čisto učenje, koje je jednom Majstor dao svojim najbližim učenicima i koje je u potpunosti razumio samo jedan kojega je on ‘volio’ – to čisto učenje koje je trebalo biti prenošeno onima koji su mu bili vjerni, može se jedino prepoznati u Ivanovom evanđelju, napisanom od kasnijeg autora, koji je u potpunosti živio u duhu tog učenja.
Neka mudrost sadržana u toj poruci, usprkos svim transformacijama koje je pretrpjela, ne bude izgubljena za tragatelje u dolazećim generacijama!“
Bô Yin Râ
(iz epiloga knjige „Mudrost Ivanova“)
