Hortus Conclusus

Vječna duša

Vječna duša

“Odlučujuća razlika između čovjeka i životinje je u tome što čovjek još uvijek i u svojoj vezanosti za životinjsko ovdje na zemlji ostaje sposoban postati svjestan sebe kao ‘duhovne iskre’ iz Prasvjetla, a to je opet unutar zemaljskoga moguće isključivo zato što zemaljski čovjek nije samo posljedična pojava djelovanja pra-snaga koje stvaraju fizičke oblike, nego onih uzvišenih pra-snaga koje su u stanju prosvjetljavati i koje njegovoj duši na temelju svojeg vječnog trajanja i vječne konzistentnosti daruju ‘besmrtnost’ – koju čovjek u direktnoj vezi s njima onda pronalazi u sebi samom.

Neophodna je zadaća zemaljskog čovjeka – zadaća samog njegovog postojanja – da uzvišeni oblik snaga pra-postojanja, koje zrače u Prasvjetlu i tvore njegovu dušu – ujedini u točki kristalizacije njegovog vječnog, tako da one konačno posluže stvaranju obličja duše koja će zauvijek ostati u ‘Prariječi’!

Ali to uspijeva samo stalnim djelovanjem volje zemaljskog čovjeka – koja je pak samo posljedična pojava djelovanja onih primitivnih oblika vječnih pra-snaga, čiji su najviši oblici zemaljskom čovjeku pristupačni kao njegove vlastite, vječne duševne snage.

Čovjeku ‘palom’ u zemaljsko bilo kakvo opažanje vječnoga moguće je samo pomoću vječnih duševnih snaga, ali samo onda kada one u njegovoj ‘duhovnoj iskri’ nađu svoga gospodara i majstora i u njemu svoje ujedinjenje.
Svaka je pojedinačna, vječna duševna snaga sama po sebi misteriozna i uzvišena, ali i svojevoljna i svjesna samo sebe i svoga vlastitog stremljenja – ako ne dođe do njenog vezivanja u određenoj individualnoj duševnoj formi.

Tako zemaljski čovjek usprkos svim svojim duševnim snagama može biti izgubljen svom vječnom aspektu ako svoju sekundarnu zemaljsku volju – koja je samo posljedična pojava zemaljski ograničenog djelovanja duhovnih pra-snaga, ne stremi stalno podređivati primarnoj volji duhovne iskre u sebi. Jer samo u toj volji, koja je potpuno određena vječnim, mogu se vječne duševne snage ujediniti prema određenoj, duhovno zadanoj formi, u trajnu, vječnu, ljudsku dušu.
Samo tako uspijeva ono slavljeničko sjedinjenje u kojem ljudska – čisto zemaljska svijest – prima oplođenje iz vječno-ljudskog, kroz poimanje vlastite, vječne duhovne iskre, nakon čega tada u duhovno prosvijetljenom čovjeku biva ‘rođen’ ‘njegov živi Bog’, u vlastitoj, individualno oblikovanoj duši. ”

Bô Yin Râ