Nekad davno u svijetu je bilo tako loše da su svi ljudi uzdisali i kukali.
Sve je bilo sivo i turobno i o radosti se znalo samo iz priča.
Onda su se ljudi počeli moliti svom velikom Bogu: Re-Nai-Šu, da se smiluje njihovoj nepodnošljivoj patnji. Ali Re-Nai-Šu ih nije čuo.
Tako su se nastavili moliti, četrdeset mjeseci i tri dana…
I kada je toga dana došla večer i svi su opet puni tuge htjeli poći na spavanje, gle, na rubu neba se pojavio mali oblačić boje limuna.
Uzdizao se sve više i više i povećavao, dok nije prekrio cijelo nebo.
A istovremeno je nad sve ljude došla takva tajanstvena sreća, da su vjerovali da bi se sada mogao pojaviti i sam Re-Nai -Šu.
Re-Nai-Šu se nije pojavio, ali se oblak raspršio u male kapljice koje su poput svjetlosne i vatrene kiše padale na zemlju.
A gdje bi pala ta kiša, sve je zablistalo u svjetlu.
Drveće u šumi se pozlatilo i polja i livade su od zlata sjale i svjetlucale.
Prosjaci u svojim dronjcima su blistali poput kraljeva u zlatnom brokatu bogate kraljevske odore.
A najčudesnije od svega je bilo to što je sve ljude napustila sva patnja, pa je od tada zemlju ispunjavalo samo klicanje i radosni život.
To je tako trajalo tristo devedeset godina.
A onda su neki rekli: „Nije nam dovoljno samo to što imamo i što smo sretni“, „mi vidimo da ovo sveto zlato ne daje samo svemu ljepotu, nego i da na čudesni način sve hrani i održava u životu – samo mi bismo htjeli znati, zašto je to tako.“
Nekoliko su dana ti pametnjakovići međusobno razgovarali i jedan je predložio:
„Htjeli bismo uzeti primjerak zlata i zagrijati ga u tavi na vatri, dok ne vidimo njegovu bit.“ I tako učiniše…
I na nebu je odmah nastala velika, neprobojna tama, i zemlja se zatresla da su se srušli glavni zidovi hrama.
A kada je zemljotres prestao svijet je bio siv i turoban, a ljudi su osjećali patnju kao nikada prije.
Sva je ljepota nestala sa zemlje.
Muka i nevolja su ponovo zavladale i vladat će i dalje, ako Re-Nai-Šu ne pošalje novu zlatnu kišu.
A prije će toga ljudi morati za to opet moliti četrdeset mjeseci.
Ali tko zna da li će Re-Nai-Šu poslati novu zlatnu kišu, dok ne izumru oni koji ne nalaze mir u sreći dok god ne znaju zašto sreća čini ljude sretnima.
Bô Yin Râ