“Svaka čežnja za srećom koja se uzdiže iznad nižih zemaljskih želja samo je čežnja za ujedinjenjem duhova u pra-temeljima duha, koji ih vječno stvara i vječno iz sebe otpušta, da bi ih vječno opet u sebe uzeo… Ali ljudski duh na zemlji je vezan za zemaljsko i tamo gdje bi htio jedinstvo, ipak dolazi do razdvajanja.
Prijateljstvo se sklapa da bi se ukinula razdvojenost, ali prijatelj i prijatelj ostaju dvoje – koji se nikada ne mogu u nutrini stopiti u jedno!
Samo brak koji muško sjedinjuje sa ženskim stvara uistinu novo jedinstvo. Tu su čovjek i čovjek ponovo stopljeni u nadzemaljsku cjelinu, kao što su nekada bili ujedinjeni, prije ‘pada’ u zemaljski pojavni svijet!
**
Ono što čovjek naziva ‘ljubavlju’ samo je slabi odsjaj ljubavi koja prožima postojanje duhovne vječnosti – ljubavi koja je u Bogu i koja je Božji život, koja tek do ispunjenja dovodi sve čemu teže kozmički zakoni, a što nikada sami ne mogu postići.
Njen najpuniji odraz na zemlji doživljava se u istinskom braku!
Nju doživjeti i osjetiti, najviša je sreća braka, samo u njemu moguća!
Gdje god taj najčistiji odsjaj ljubavi, koja je božanski život, postane iskustvo u jedinstvu tjelesno-duhovnog međusobnog stapanja, tamo se povezuje područje suštinskog duha sa zemaljskim; I kao što će jednom svi ljudski duhovi biti sjedinjeni u ljubavi u vječnosti, tako muškarac i žena koji poznaju taj najsvetiji doživljaj, bivaju već ovdje na zemlji ujedinjeni.
A gdje jednom postoji takvo duhovno jedinstvo, ono neće prestati postojati ni kada se u vječnosti nađu ponovo oni prvobitni, iskonski polovi, koji su ovdje bili odvojeni i najčešće ne znajući jedan za drugoga prolazili ovom zemljom u tijelima ljudske životinje…”
Bô Yin Râ
