“…Već je i stari Toma Kempijski u svom ‘Slijeđenju Krista’ rekao nešto u smislu: kada dođe razdoblje u kome te napuštaju sve duhovne utjehe, tako da vjeruješ da si od boga bačen u pakao, da ti nije poklonjena nikakva pažnja i da je svo tvoje stremljenje uzaludno, ostani samo sasvim opušten i imaj povjerenja, moli kako možeš, iako ništa pri tome ne osjećaš, osim svoje nevolje, i budi siguran da ćeš jednog dana opet primiti svoju nebesku utjehu. On je u skladu sa svojom pobožnom religioznošću ta stanja unutarnje beznadnosti objašnjavao kao ‘ispite’ koje bog daje duši da bi ojačao njenu snagu. I shvaćeno na ispravni način uopće nije bio daleko od stvarnosti; jer ta duhovna praznina i prividna napuštenost uvijek su glasnici snažnog duhovnog rasta. Da bi osjetili u sebi duhovno, mi zemaljski ljudi trebamo nešto kao antene simpatičkog nervnog sustava i kao povratne membrane mozak. Oboje su kod različitih ljudi vrlo različite sposobnosti opterećenja. I ako je čovjek te organe dugo vremena snažno koristio za prijem duhovnih ‘valova’,…onda se one uspavaju za tu vrstu aktivnosti i bezuvjetno se prvo moraju potpuno regenerirati da bi opet bio moguć isti doživljaj. Svo nestrpljenje, sav strah da se više nikada neće ponoviti, sve želje i čežnje, kao i nastojanje da se to iznudi, samo je štetno i ne dozvoljava regeneraciju…”
Bô Yin Râ
