“Riječi svetih knjiga pradavnih vremena nose propast onima koji u njih vjeruju, dok god čovjek zemlje sve što se u njima spominje kao ‘čovjek’ povezuje samo sa sobom kao čovjekovim pojavnim oblikom na ovoj zemlji.
On svoj pogled mora upraviti prema gore, ali ne prema bogu vanjskog svijeta, kojega zamišlja visoko iznad oblaka, nego uvis prema sebi u svojim višim pojavnim formama, naviše prema svom porijeklu, čistom duhu, koji se želi iznova kristalizirati u njemu samome, kao ‘njegov Bog’ !
Ali i svog istinskog ‘živog Boga’ zemaljski čovjek teško nalazi, jer je navikao u svom Bogu zamišljati samo ‘muškarca’, dok je njegov živi Bog – ‘muškarac i žena’.
Oslobođenje dolazi zemaljskom čovjeku samo kada i ‘žena’ u njegovu Bogu također govori njegovoj svijesti…
‘Vječno žensko povlači nas prema gore.‘
To što zemaljski čovjek u svom zamišljenom bogu vidi samo muškarca je grijeh i odvraćanje od snaga prapostojanja: zaplitanje u žensko, pasivno-prijemčivo u njegovu biću i odustajanje od muški-aktivnog u njemu samome.
Disharmonija mora posvuda nastati gdje u svemiru ‘muško’ i ‘žensko’ ne djeluju u jedinstvu.
Možeš slobodno ‘muško i žensko’ nazvati i drugim imenima! Uvijek se radi o dva suprotna pola koji sjedinjujući se uzrokuju život!…”
Bô Yin Râ
