“Cijeli fizički i duhovni kozmos je jedinstvena cjelina, iako se prikazuje u vrlo različitim aspektima.
Prava stvarnost koja stoji iza svih aspekata bila je i jest otvorena samo malobrojnim zemaljskim ljudima.
Ona se jednako otima eksperimentima, kao i špekulativnom mišljenju.
U fizičko-čulnom, kao i na duhovnoj strani svemira postoje uvijek iznova najrazličitije preobrazbe načina percepcije i sve što na taj način dospije do svijesti čini se kao ‘stvarnost’.
Bića koja se doživljavaju u svemiru gotovo sva vide samo dio stvarnosti i te dijelove samo u nesvjesnom samostvaralačkom oblikovanju.
Tako je i život nakon smrti fizičkog tijela određen promjenom načina opažanja.
Ista se stvarnost osjeća i doživljava, samo na duhovni način percepcije, jer fizička čula s prestankom životnih funkcija zemaljskog tijela prestaju biti upotrebljivi posrednici iskustva.
Ali život se opaža čulno u svim svojim područjima, iako je vrsta tih čulnih organa veoma različita.
‘Umiranje’ je za zemaljskog čovjek samo proces koji silom vodi tome da se čula skrivena u podsvjesnom sada svjesno nauče koristiti…
I za vrijeme zemaljskog života su ta duhovna čula prisutna, da – ona su jedini uzrok primanja kod čovjeka u njegovom životinjskom tijelu onih dojmova koji za životinju ostaju neopazivi i na njenom najvišem stupnju, bez obzira što oštrina njenih fizičkih čula može nadilaziti onu kod čovjeka.
Samo u relativno rijetkim, posebnim slučajevima postaje moguće da se čula duhovnog ‘tijela’ čovjeka već za vrijeme ovog zemaljskog života otvore i to se nikada ne događa na način iznenadne mogućnosti njihova korištenja, nego uvijek samo na način sukcesivnog ‘buđenja’, koje je moguće blago potpomoći, ali nikada svojevoljno isforsirati…”
Bô Yin Râ
